POSJETITE KURAN.BA
 
 

ehlu-l-bejt u tradicionalnom tefsiru

Safvet M.Halilovic | Novi Horizonti br/str. 34

(studija u svjetlu Ibnu Kesirovog tefsira )


Allahov poslanik Muhammed, sallallahu ’alejhi ve alihi ve selleme, posljednji je dostavitelj Allahove Rijeci i Upute ljudskome rodu. On je Allahov odabranik i miljenik. Nema ni najmanje sumnje da njegova porodica predstavlja potomstvo najcasnije kuce koja se na Zemlji pojavila; slavom, ljepotom i porijeklom. Upravo zato veoma je važno proucavanje razlicitih aspekata života i rada njegove porodice. U ovoj studiji iznosimo nacin na koji je Ibn Kesir ed-Dimiški u svome Tefsiru, za koji su islamski ucenjaci saglasni da je tradicionalne provenijencije, razmatrao tematiku Ehlu-l-bejta.

Tradicionalni tefsir (na arapskom et-tefsiru bi-l-me’sur) podrazumijeva tumacenje Kur’ana Kur’anom, zatim hadisima Allahovog poslanika, s.a.v.s, te izrekama ashaba i tabi’ina.
Takav tefsir smatra se osnovom svih drugih tefsira, jer svaki komentator Kur’ana mora tražiti utemeljenost za svoje stavove prvo u Kur’anu - glavnom izvoru islama, a potom u hadisima Allahovog poslanika, s.a.v.s, koji je u sklopu svoje poslanicke misije zadužen da ljudima (pro)tumaci Kur’an. Veoma je važno kako su Kur’an razumijevale prve generacije muslimana, ashaba i tabi’ina, pogotovo ako se ima u vidu taj jedinstveni preobražaj na ideološkom, intelektualnom, moralnom, kulturnom i svakom drugom planu, koji je nastao kao rezultat njihovog pravilnog razumijevanja kur’anske poruke.


Vecina tradicionalnih tefsira ne sadrži druge elemente osim prenesenih predaja (rivajeta) prvih generacija, te cesto više nalikuju na hadiske zbirke.1 U takvim, cisto tradicionalnim tefsirskim zbirkama, autori najcešce navode predaje bez kritickog osvrta i analize, što uzrokuje znacajne poteškoce citaocu koji nije upucen u hadiske znanosti, jer u komentaru jednog ajeta može naici na mnoštvo medusobno suprotstavljenih predaja, što otežava upoznavanje pravog znacenja kur’anskog teksta. Ono što ih je navelo da spominju te predaje, koje su cesto, s naucne strane, slabe i neutemeljene, jeste njihovo nastojanje da se sacuva sve što je receno u vezi s razumijevanjem nekog ajeta, kao i poznato pravilo u hadiskoj znanosti koje kaže: ”men esnede leke fekad hammeleke” - “onaj ko ti spomene jednu predaju sa senedom (lancem prenosilaca), onda je na tebe prenio odgovornost proucavanja (i poznavanja) autenticnosti svakog ravije u lancu prenosilaca.”2
Jedan od tefsira tradicionalne provenijencije koji u sebi sadrži brojne osvrte i analize u vezi s prenesenim tradicijama, je Tefsir imama Ibnu Kesira ed-Dimiškija, poznat u javnosti kao Ibnu Kesirov Tefsir ili Tefsiru-l-Kur’ani-l-’Azimi. U nastavku slijedi kraca biografija imama Ibnu Kesira, kao i upoznavanje s njegovim Tefsirom.

Imam Ibnu Kesir ed-Dimiški – autenticni predstavnik islamske tradicije

Imam Ibnu Kesir živio je u osmom stoljecu po Hidžri. To stoljece pamti se u historiji islama kao jedna od najplodonosnijih epoha islama u sferi pisanog stvaralaštva. Ono je iznjedrilo citavu plejadu velikih imena i vrhunskih strucnjaka u raznim oblastima islamske znanosti. To je doba kada su naucne discipline zasnovane na Kur’anu i sunnetu doživjele pravi procvat i ekspanziju.
Imam Ibnu Kesir, cije je puno ime ’Isma’il b. ’Umer b. Kesir b. Davv b. Der’a el-Kureši el-Basri ed-Dimiški, roden je 701. hidžretske, odnosno 1302. godine, u jednom selu u blizini Basre. Nakon oceve smrti, godine 706. godine zajedno s bratom u Damask, jedan od najvecih kulturnih i naucnih centara tog vremena. Veoma rano uspijeva nauciti Kur’an napamet, te prisustvuje halkama i dersovima najeminentnijih ucenjaka.

Dugi niz godina proveo je uceci pred velikim muhaddisom, slavnim biografom i historicarem, hafizom El-Mizzijjem3 koji je, prepoznavši u njemu iskrenost, cvrstu vjeru i karakter, kao i istinsku želju da uci i ustraje, uz prirodnu nadarenost i oštroumnost, ponudio da se oženi njegovom kcerkom, što je ovaj marljivi ucenik i ucinio. Tako je sprega iluma, proucavanja i naucnoistraživackog pregalaštva koja je vezivala ovu dvojicu ucenjaka bila još više ojacana i ucvršcena.
Ibnu Kesir bio je ucenik poznatog autoriteta imama Ibnu Tejmijje.4 U biografskim djelima navodi se “da je Ibnu Kesir osjecao posebnu ljubav i naklonost prema svom šejhu Ibnu Tejmijji, kao i to da ga je slijedio u nekim mes’elama iz oblasti fikha, te je zato imao i odradenih razmirica i neprijatnosti sa zvanicnom vlasti i ulemom”.5
Njegovi najpoznatiji šejhovi i ucitelji bili su: šejhu-l-islam Šemsuddin ez-Zehebi (umro 748. h. god.), enciklopedista i vhunski strucnjak za hadis i naucnu kritiku hadiskih prenosilaca, renomirani historicar i biograf, te autor brojnih znanstvenih djela; zatim El-Burhan el-Fezari (umro 729. h. god.); Ahmed b. Ebi Talib, poznat kao Ibnu-š-Šihne (730. h. god.); El-Bedr Muhammed b. Ibrahim es-Suvejdi (711. h. god.); el-Kasim b. Ebi Galib, poznat kao Ibnu ’Asakir et-Tabib (723. h. god.) i dr.


Evidentno je da su ucitelji Imama Ibnu Kesira bili vrhunski strucnjaci u islamskoj nauci. Ako se tome doda da je Ibn Kesir bio vrlo vrijedan i intelektualno nadaren ucenik, te izuzetno uporan i ustrajan u sticanju znanja, jasno je da je imao sve što je potrebno vrhunskom naucniku. Zato je i naucni rad ovog alima bio doista plodonosan. U isto vrijeme bio je vaiz, muftija, muderris u više naucnih institucija tog vremena, a nekoliko puta bio je na celu tih institucija. Umro je - Allah mu se smilovao - 774. h. god. u Damasku, gdje je i pokopan.6

Najvažnija pisana djela imama Ibnu Kesira

Svako ko proucava život i djelo ovog znanstvenika primjetit ce da je Ibn Kesir bio vrhunski strucnjak u više naucnih disciplina i da je napisao nekoliko kapitalnih djela u disciplinama kojima je besprijekorno vladao. Znanosti koje bi trebalo posebno izdvojiti su: tefsir - tumacenje Kur’ana, hadis i naucna kritika prenosilaca tradicije (nakdu-r-ridžal), fikh i usul - šerijatsko pravo i njegova teorija, te opca historija i historija islama. Navest cemo neka od njegovih djela iz spomenutih znanosti.
Iz domena tefsira, tumacenja Kur’ana, svakako je najvažniji njegov briljantni Tefsir poznat pod imenom “Tefsiru-l-Kur’ani-l-’Azim”, ili “Ibnu Kesirov Tefsir”. U oblasti hadisa imam Ibnu Kesir napisao je nekoliko kapitalnih djela:
1. Džami’u-l-mesanidi ili Kitabu-l-hedji ve-s-suneni - ogromna enciklopedija u kojoj je sistematski, po poglavljima, poredao hadise iz poznatih šest hadiskih zbirki “El-Kutubus-sitte”, pridodavši im još cetiri musneda ciji su autori: Ahmed b. Hanbel, El-Bezzar, Ebu Ja’la i Ibnu Ebi Šejbe. Ovo kapitalno djelo je štampano u preko tideset velikih tomova.
2. Musnedu-š-Šejhajni Ebi Bekr ve ’Umer - zbirka u kojoj je zabilježio hadise i fetve koje su prenesene od prve dvojice halifa Ebu Bekra i Omera.

3. Šema’ilu-r-Resuli - knjiga o vrlinama Allahovog poslanika.
4. Ihtisaru-s-Sireti-n-Nebevijje- rezimirani Poslanikov životopis.
5. Ehadisu-t-tevhidi ve-r-reddu ’ale-š-širki - zbirka hadisa koji se ticu islamskog vjerovanja (tevhida).
6. El-Medhalu ile-s-Sunen - rezime ogromnog Bejhekijevog djela Es-Sunen el-Kubra.
7. Šerhu-l-Buhari - komentar Buharijinog Sahiha (nedovršen).
8. Et-Tekmilu fi ma’rifeti-s-sikati ve-d-du’afai ve-l-medžahili - djelo koje kriticki razmatra prenosioce tradicije.


9. Ihtisaru ’ ulumi-l-hadis - veoma važno djelo iz oblasti teorije hadiske znanosti.
Iz oblasti fikha i šerijatskog prava imam Ibnu Kesir je, s obzirom na svoju kompetentnost u hadiskoj znanosti, obradio nekoliko klasicnih fikhskih djela (uglavnom šafijske pravne škole), tako što je naucno valorizovao hadise koji se u njima koriste prilikom argumentiranja šerijatskopravnih odredbi i propisa. I sam je autor nekoliko fikhska djela, a uradio je i biografiju imama Šafije, ciji mezheb je inace slijedio.
Kao historicar i biograf Ibnu Kesir je dao veliki doprinos i tim znanostima, ostavivši iza sebe sljedeca djela:
1. El-Bidaje ve-n-Nihaje - djelo enciklopedijske naravi koji je zapoceo iznošenjem historijata prijašnjih naroda i poslanika, da bi, potom, prešao na period predislamskih Arapa. Zatim obraduje vrijeme poslanstva, uz izdašni životopis (siru) Muhammeda, s.a.v.s, da bi nastavio s vremenom prvih halifa, i preko umejevickog i abasijskog perioda zaokružio historiju islama sve do 767. godine po Hidžri. To djelo ima ogromnu važnost i smatra se relevantnim historijskim izvorom.
2. El-Fitenu ve-l-Melahimu - djelo historijsko-akaidske naravi, razmatra predznake Sudnjeg dana. 3. Kasasu-l-Enbija - kazivanja o vjerovjesnicima (prevedeno i na bosanski jezik).
4. Tabekatu-š-Šafi’ijje - biografije ucenjaka šafijskog mezheba.
Iz gore izloženog da se nazrijeti opus naucnog rada ovog velikana. Ipak, dva su djela koja se posebno izdvajaju kada je u pitanju naucna zaostavština imama Ibnu Kesira. To su njegova enciklopedija iz domena historije “El-Bidaje ve-n-Nihaje“, i njegov Tefsir poznat kao “Tefsiru-l-Kur’ani-l-’Azimi”. S obzirom na važnost i znacaj njegovog Tefsira, potrebno je nešto reci o glavnim karakteristikama tog djela.

Znacaj i glavne karakteristike Ibnu Kesirovog Tefsira

Naucna utemeljenost i sistematicnost jednog autora, lahkoca, osebujnost i konkretnost njegovog stila izražavanja, kao i opus problematike koju razmatra, svakako su bitni elementi koje treba uvažiti kada se ocjenjuju znacaj i naucna vrijednost jednog djela. Svako ko se pozabavi Ibnu Kesirovim tefsirom uocice da su ti kvaliteti u njemu ne samo zastupljeni, vec i veoma izraženi. Zbog toga Ibnu Kesirov tefsir ima veliku važnost i znacaj u tefsirskoj baštini muslimana. On se ubraja medu najpoznatije tefsire tradicionalnog tipa i na tom planu zauzima drugo mjesto, odmah nakon Tefsira slavnog i neprikosnovenog autoriteta, Muhammeda b. Džerira et-Taberija (umro 310. h. god.). Smatramo da Ibnu Kesirov tefsir ne treba ubrajati medu tefsire koji u sebi sadrže samo tradicionalne elemente, jer on, kao što ce se vidjeti u daljem izlaganju, posjeduje mnogo racionalnih komponenti, te se može svrstati i u tefsire koji su bazirani na ispravnoj tradiciji i zdravom razumu.
Tefsir zapocinje Mukaddimom, tj. predgovorom u kojem autor, u kratkim crtama objašnjava važnost tumacenja Kur ana, kao i najbolji metod koji je potrebno koristiti u tefsiru. U uvodnom dijelu sažeto su razmatrane i neke druge teme iz problematike ’ulumu-l-Kur ana. Veci njen dio imam Ibnu Kesir preuzeo je iz cuvene “Mukaddime o temeljima tefsirske znanosti”, (El-Mukaddime fi usuli-t-tefsir), ciji je autor njegov ucitelj šejhu-l-islam Ibnu Tejmijje.

Glavne karakteristike Ibnu Kesirove metodologije tumacenja Kur’ana

Prvo: Nakon što spomene ajet ili grupu ajeta koje želi komentarisati Ibnu Kesir pristupa citiranju predaja (rivajeta) od Poslanika, s.a.v.s, odnosno istaknutih ashaba i tabi’ina koje su u vezi s doticnim ajetom. Te predaje on navodi uglavnom s njihovim senedima koje su spomenuli sakupljaci poznatih hadiskih zbirki u svojim sahihima, musnedima, sunenima, musannefima, mu’džemima, džuz’ovima i dr. Ono što daje posebnu vrijednost Ibnu Kesirovom tefsiru jeste cinjenica da on ne slijedi - kao što se to cesto dešava u tefsirima tradicionalnog tipa - metodu “ pukog citiranja i navodenja”, vec pravi kriticke osvrte na predaje, analizirajuci i naucno valorizirajuci kako njihov sened (lanac prenosilaca), tako i metn (tekst, znacenje). Na taj nacin Ibnu Kesir ucinio je spoj izmedu tradicionalnog (el-me’sur) i racionalnog (el-ma’kul) nacina razmišljanja, i ponudio citaocu naucno utemeljeno štivo, uveliko olakšavši upoznavanje jacih i preferirajucih mišljenja u razumijevanju Kur’ana casnog… Zahvaljujuci upravo toj cinjenici, njegov tefsir zadobio je posebnu vrijednost i znacaj, kako u naucnim krugovima, tako i u muslimanskim masama.

Drugo: Ukoliko je moguce prokomentarisati ili bolje shvatiti jedan ajet u svjetlu drugih, Ibnu Kesir u tom slucaju obavezno navodi te ajete. Takvoj vrsti tefsira, tj. tumacenja Kur’ana Kur’anom, on posvecuje veliku pažnju, iduci logikom da jedan govor može najbolje protumaciti onaj ko ga je rekao, te da Kur’an predstavlja jedinstvenu cjelinu i da je cesta pojava da neki iskazi koji su manje jasni, na drugom mjestu budu bolje pojašnjeni. Takav metod tumacenja Kur’ana zastupljen je u njegovom tefsiru.
Trece: Njegov tefsir prepoznatljiv je i po tome što Ibnu Kesir izbjegava spominjanje israilijata (kazivanja pripadnika ranijih objava, ehlu-kitabija koji su primili islam), cime inace obiluje vecina tefsirskih zbirki. Ukoliko nešto od toga i spomene, onda je to s ciljem ukazivanja na njegovu neutemeljenost i pogrešnost, ili ako je situacija suprotna - objašnjenja da odredena kazivanja nisu u koliziji s islamskim ucenjem, te se zbog toga odredene poruke, ukoliko imaju poucni karakter, mogu uzeti u obzir.


cetvrto: Ibnu Kesirov Tefsir obiluje i fikhskim raspravama. To je narocito izraženo u slucaju komentara takozvanih “ajatu-l-ahkam”, tj. ajeta kojima se reguliraju šerijatskopravni propisi i odredbe. On spominje mišljenja islamskih ucenjaka u vezi s razumjevanjem tih ajeta i navodi njihovu argumentaciju, da bi potom, svako mišljenje podvrgao naucnoj analizi i raspravi, koristeci se jacim dokazima pri odbacivanju onog što je neutemeljeno ili što kolidira s vec izrecenim. Ovdje se pokazuje strucnost velikog fakiha, koji i pored svoje šafijske opredijeljenosti u fikhu, odbacuje pristrasnost, iskljucivost i tendencioznost i slijedi logiku utemeljenosti i jaceg argumenta. Takvim postupkom Ibnu Kesir se svrstao u red komentatora Kur’ana koji su u svoje tradicionalne tefsire unijeli mnoštvo zdravih racionalnih elemenata, jer on u svojim fikhskim analizama i raspravama vrlo cesto poseže za logikom i zdravorazumskom analogijom (el-mentiku ve-l-kijasu).
Peto: Kada se govori o Ibnu Kesirovom polju naucnog djelovanja, onda se, svakako, ne smije ispustiti iz vida njegovo vrsno poznavanje arapskog jezika. Zahvaljujuci tome on veoma cesto u svome tefsiru zalazi u jezicke analize pojedinih kur’anskih rijeci i izraza, i s ciljem njihovog što efikasnijeg objašnjenja spominje stihove iz islamskog, ali i predislamskog (džahilijetskog) perioda. Tu se ocituje njegova vještina kao etimologa i jezikoslovca.

Šesto: Postoji još jedna specificnost Ibnu Kesirovog tefsira koja mu daje posebnu vrijednost. Rijec je o predajama (rivajetima) koje Ibnu Kesir navodi iz tradicionalnih tefsirskih zbirki koje nisu doprle do nas. Naime, poznato je da su muslimani tokom historije cesto bili meta raznih napada i konstantnih pokušaja da se oni i njihova baština totalno unište. U tim ratovima koji su vodeni na muslimanskim prostorima biblioteke i druge naucne institucije cesto su spaljivane i uništavane. Tako su izgubljena ili nestala brojna znacajna djela islamske znanosti.
citajuci biografije pojedinih islamskih znanstvenika poput Ibnu Merdevejha, ‘Abd b. Humejda, Ibnu Ebi Hatima, Ebu Šejbeta, Ibnu-l-Munzira i drugih nailazimo na podatke da su i oni bili autori tradicionalnih tefsira, iako su, uglavnom, bili strucnjaci u hadiskoj znanosti. Medutim, cinjenica je da tih djela danas nema, jer nisu dospjela do nas. Ibnu Kesir u svome Tefsiru cesto navodi predaje sa senedima koje su koristili spomenuti autori, što jasno ukazuje na dvije stvari:


a) te tefsirske zbirke su bile prisutne i sacuvane u njegovo vrijeme;
b) s obzirom na veliku raširenost i prijem Ibnu Kesirovog tefsira u potonjim generacijama, on nam može poslužiti kao relevantan izvor u vezi s izgubljenim tefsirskim zbirkama, ciji odredeni dijelovi su putem njegovog tefsira sacuvani i tako doprli i do nas. To je jedna od dodatnih specificnosti i vrijednosti Ibnu Kesirovog tefsira.
Ehlu-l-bejt u Ibnu Kesirovom tefsiru
Pojam Ehlu-l-bejt, u ovoj jezickoj konstrukciji, pojavljuje se tekstu Kur’ana casnog na dva mjesta. Prvi put u suri Hud, u 73. ajetu, i drugi put u suri El-Ahzab, u 33. ajetu. S obzirom da je kontekst u suri Hud u cijelosti posvecen Ibrahimu, a.s, jasno je da se pojam Ehlu-l-bejt odnosi na njega i njegovu casnu porodicu, te zbog toga taj ajet nece biti razmatran u ovoj studiji.
Kontekst u kojem se spominje pojam Ehlu-l-bejt u suri El-Ahzab u cijelosti je posvecen ženama Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. Tako Svevišnji, obracajuci se u ovom, kao i u nekoliko prethodnih ajeta, ženama Allahovog poslanika, s.a.v.s, kaže:
“I boravite u kucama svojim (o vi žene Vjerovjesnikove), i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte, i namaz obavljajte i zekjat dajite, i Allaha i Poslanika Njegova slušajte! Allah želi da od vas, o Ehlu-l-bejte, grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti.”

Komentarišuci završetak ovog ajeta, tj. Rijeci Uzvišenog: ”Allah želi da od vas, o Ehlu-l-bejte grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti”, imam Ibnu Kesir kaže: “Ove rijeci Allaha Uzvišenog su “nass” – tj. jasan šerijatski tekst na osnovu kojeg se dokazuje da žene Allahovog poslanika, s.a.v.s, ulaze u sastav Ehlu-l-bejta. One su povod objave ovog ajeta, a povod objave ulazi u objavu, u vezi s cim postoji potpuna saglasnost, sam ili s necim drugim, a ovo drugo je ispravnije. Prenosi Ibnu Džerir od ’Ikrime da je on, na javnom mjestu, govorio: - Rijeci Uzvišenog: “Allah želi da od vas, o Ehlu-l-bejte, grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti”, objavljene su posebno glede pitanja žena Allahovog poslanika, s.a.v.s. Isto tako, prenosi Ibnu Ebi Hatim (sa senedom) od Ibnu ’Abbasa da je rekao: - Ovaj ajet je objavljen povodom žena Allahovog poslanika s.a.v.s. ’Ikrime je, takoder, govorio: - Ko želi izaci sa mnom na “mubahelu”, ja sam spreman. Ovaj ajet je objavljen posebno glede pitanja žena Allahovog poslanika, s.a.v.s.”
Nakon navodenja navedenih predanja u vezi s povodom objave ajeta, Ibnu Kesir precizira: “Ako se ovim željelo istaci da su one, a ne druge žene, bile povod objave, onda je to tacno, a ako se tim ciljalo na to da se kaže da su samo one u sastavu Ehlu-l-bejta, onda je to za razmatranje. Ima više hadisa koji ukazuju na to da je namjera u konkretnom slucaju daleko opcenitija”.



Iz spomenutih rijeci zakljucujemo da Ibnu Kesir smatra da je navedeni ajet objavljen povodom pitanja žena Allahovog poslanika s.a.v.s, o cemu, pored tradicijskih predanja, svjedoci bez dvojbe, i kontekst u kojem taj ajet dolazi. Naime, ajet u kojem se spominje Ehlu-l-bejt nalazi se u kontekstu koji je u cijelosti posvecen ženama Allahovog poslanika, s.a.v.s, pocevši od rijeci Uzvišenog, u 28. ajetu ove sure: “ O Vjerovjesnice, reci ženama svojim: - Ako želite život na ovom svijetu i njegov sjaj, onda se odlucite…”, pa preko 32. ajeta u kojem se naglašava: “O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene!”, i zakljucno sa 34. ajetom u kojem Svevišnji kaže: “I pamtite (o vi žene Vjerovjesnikove) ajete i mudrost, koji se kazuju u domovima vašim”.
Shodno tome, žene Allahovog poslanika, s.a.v.s, ulaze u sastav njegove porodice (Ehlu-l-bejta). Medutim, pojam Ehlu-l-bejta je opcenitiji. U prilog tome dolazi mnoštvo tadicijskih predanja koja prenose autori poznatih hadiskih dijela, i u njihovu autenticnost i vjerodostojnost nema ni najmanje sumnje.

S obzirom da je imam Ibnu Kesir bio vrstan poznavalac hadisa, o cemu svjedoce svi njegovi biografi, njegova pisana djela, a narocito Tefsir, on je za argumentiranje gornjeg stava naveo zamašan broj tradicijskih mišljenja koje je citirao navodeci i njihove senede.
Nakon uvida u poruku i znacenje tih predaja, evidentno je da se one mogu klasificirati na sljedeci nacina:
a) Predaje koje ogranicavaju Ehlu-l-bejt na Poslanikovu, s.a.v.s, užu porodicu, i to, konkretno na pet osoba: Poslanika, s.a.v.s, njegovu kcerku h. Fatimu, r.a, njenog muža h. Aliju, r.a, i njihovu djecu h. Hasana i h. Husejna, r.a.
b) Predaje koje u Ehlul-l-bejt uvode, pored ove petorke, i neke od žena, odnosno ashaba/drugova Allahovog poslanika, s.a.v.s.
c) Predaje koje Ehlu-l-bejt proširuju i na Poslanikove, s.a.v.s, rodake kojima je zabranjena sadaka (zekjat), s obzirom da im je propisan humus (petina ratnog plijena).
U nastavku donosimo tradicijske predaje koje je spomenuo imam Ibnu Kesir u svom Tefsiru-l-Kurani-l-’Azim (Komentar Kur’ana velicanstvenog), shodno gornjoj klasifikaciji.



(nastavice se inša-Allah)